Ukoliko ste roditelj djeteta predškolskog uzrasta često započinjete dan jutarnjim vježbama koje imaju oblik borbe za moć oko toga kada će i pod kojim okolnostima vaše dijete spustiti vozove, lutke, obuti cipele i krenuti u školu. Ukoliko ste roditelj tinejdžera, onda imate drugačije izazove. Borba moći se odigrava oko domaćih zadataka, izlazaka ili obavljanja kućnih poslova.
U tim trenucima se možete osjećati preplavljenim, reći stvari zbog kojih kasnije možete zažaliti i projektovati nedostatak unutrašnjih resursa na svoju djecu: „Požurite! Kasnimo zbog vas!“. Kada ste pod stresom i iscrpljeni, teško je udahnuti, napraviti pauzu, pa reagovati.
U svojim najširim okvirima, njegujuće roditeljstvo se fokusira na priznavanje dječijih osjećanja i motivacije iza izazovnog ponašanja, za razliku od ispravljanja samog ponašanja. Roditelj drži čvrste granice, daje djetetu izbor umjesto naređenja, izbjegava nagrade, kazne i prijetnje – bez tabela, naljepnica, tajm auta. Umjesto da daje komande („Obuj cipele!“), roditelj nastoji da razumije zašto se dijete uopšte ponaša tako („Šta se dešava, dušo? Ne želiš da se obuješ?“) ili možda razgovara o problemu („Radije bi se igrao s vozićima, nego da obuješ cipele.“).
Djeca, čiji roditelji imaju njegujući pristup roditeljstvu, uče da prepoznaju i kontrolišu svoje emocije zato što roditelj dosljedno afirmiše njihove emocije kao stvarne i važne. Roditelj obezbjeđuje model, koji djetetu omogućava da ostane smireno. Na taj način, dijete postaje samoregulišuća, ljubazna i savjesna osoba zato što to želi da bude, a ne zato što će dobiti sladoled za lijepo ponašanje. Njegujuće roditeljstvo predstavlja skretanje sa i dalje dominantnog progresivnog pristupa poznatog kao „autoritarno roditeljstvo“, koji i dalje koriste tajm aute.
S druge strane, zabrane određenih riječi i fraza mogu djelovati parališuće. Na primjer, u obraćanju djeci ne treba koristiti zamjenicu „mi“, „Mi ne udaramo ljude“, „Mi ne bacamo hranu“. Djeca primjećuju da ne razgovaramo na ovaj način sa odraslima i to razumiju kao da ne zaslužuju poštovanje koje mi dajemo odraslima. Zagovornici njegujućeg roditeljstva su jednoglasni u stavu da djetetu ne bi trebalo reći da je „rastužilo mamu“. Niko sem nas samih ne snosi odgovornost za ono kako se mi osjećamo, a posebno djeca nemaju kapacitet da se nose s tom odgovornošću. Sami smo odgovorni za ono kako se osjećamo.
Jedna od glavnih tema u pravcu njegujuće roditeljstvo je da djeca ne prkose iz inata, već da je njihovo izazovno ponašanje fiziološki odgovor na stres i da ga treba posmatrati kao način adaptacije. Sama pretpostavka je upitna: ako mali Marko iz svog dvorišta baca baštenski alat na ulicu, njegova motivacija je vjerovatno nejasnija od stresa. Ovo je jedna od najzbunjujućih dilema roditeljstva, posebno kada djeca napune tri i više godina: da ponekad testiraju ili prelaze granice zbog uzbuđenja. Prema shvatanjima njegujućeg roditeljstva, svaki čin djeteta se mora posmatrati kroz sočivo anskioznosti i otkrivanja prijetnji – što povećava dvojnu ulogu roditelja dječijeg psihologa i emocionalno-bezbjednosnog čuvara.
Zašto se dijete osjeća tako ugroženo, tako pod stresom? Na primjer, dijete koje ispoljava agresivno ponašanje misli: „Ako stalno ponavljam to ponašanje, to je zato što nisi našla rješenje za to. Ili nisi dovoljno ubjedljiva ili si previše intezivna i emotivna. Ako u tvom glasu ima bijesa kada kažeš „Ne udaraj!“, to me uznemirava i primoran sam da se tako ponašam dok ne budeš mogla da mi daš mirniji odgovor.“ Ovi scenariji su inverzija „vidite šta ste me natjerali da uradim“ u školi autoritarne discipline. Kada nema jasno postavljene granice, dijete preuzima kormilo i upravlja brodom.
Da bi nanijeli djeci trajnu štetu potrebno je mnogo više od povremenog vikanja ili popuštanja. Možda će na nas djelovati umirujuće i ako razmatramo neuspjehe naših predaka. Ako je glavni krivac za visoku stopu depresije i anksioznosti osoba generacije X taj što njihovi roditelji nisu bili tu za njih i ako milenijalci mogu da okrive helikopter roditeljstvo kao odgovorno za visoku stopu depresije i aksioznosti, onda bi možda nova generacija mogla glavnog krivca naći u pretjeranoj validaciji i nedovoljnim usmjeravanjem, koja je karakteristična za njegujuće roditeljstvo.
Posao roditeljskih pravaca je da osvijesti kod roditelja moć da imaju kontrolu i da uvijek mogu popraviti odnos sa djetetom. U „Inokulaciji zavisnosti“ autorka Džesika Lejhi predstavlja korake koje roditelji mogu da preduzmu, počevši od predškolskog uzrasta, da smanje šanse svoje djece da razviju probleme sa zloupotrebom supstanci u odraslom dobu. Akcione stavke uključuju „budi konkretan u svojim pohvalama“, „budi iskren u svojim pohvalama“, i „ne pretjeruj sa svojim pohvalama“.
Osjetljivo, usklađeno roditeljstvo pomaže u izgradnji arhitekture mozga koje vodi do otpornosti. Jedna od Kenedijevih maksima upozorava: “Kada usmjerite dijete da se usredsredi na uticaj svojih osjećanja na vas umjesto na stvarnost osjećanja u samom sebi, vi podstičete dijete na kozavisnost.“.
Nekada se možete naći u nebranom grožđu i svaka rečenica koju smislite vam može zvučati pogrešno po standardima njegujućeg pristupa roditeljstva. Na primjer, u situaciji kada želite da nagovorite dijete da ostavi igračke i da pođe u vrtić, „Hajde, dušo, zakasnićemo.“ (Hmmm, da li sugerišem da dijete utiče na to da ja kasnim?); „Znam da ne želiš da zakasniš u školu.“ (Hmmm, da to nije manipulišuće? Zašto da ja pretpostavljam šta on voli?); „Zar ne želiš da vidiš svoje drugare?“ (Hmmm, zar mi upravo sada ne pokazuje to što želi?).
Preporuka koja se može primijeniti na većinu situacije je da budemo direktni i samouvjereni, što može podrazumijevati da ćemo se u početku pretvarati da smo samouvjereni, i sa vježbom pravo samopouzdanje će se javiti i postaće vam prirodno. Takođe, preporučuje se da pokažete interesovanje da u potpunosti prihvatite drugačiji pogled na situaciju od strane vašeg djeteta. U suštini, roditeljima je teško da postave granice svojoj djeci kada im nije prijatan način na koji djeca emotivno i ponašajno reaguju. Upravo ovakav stav može dovesti do još problema. Da li će nam biti u potpunosti prijatno kada naša djeca pokazuju neslaganje? Ne baš. Vjerovatno se to neće desiti, ali nam je potrebno da prepoznamo ovu dinamiku između nas kao normalnu i zdravu, ali i neophodnu za odgajanje otporne, samopouzdane i zadovoljne osobe.
Originalan tekst možete pročitati na sajtu.