Blog

Mnoga djeca (i odrasli) imaju poteškoće sa prelaženjem s jedne aktivnosti na drugu. Dijete koje se prepustilo igri i mirno slaže kocke, u trenutku kada kažete “Vrijeme je za kupanje”, počinje da plače, negoduje, odugovlači, baca se po podu… Ovo se može dogoditi i kada se plan mijenja bez upozorenja. Neka djeca postanu neraspoložena tokom prirodnog mijenjanja aktivnosti kao što su spremanje za školu, izlaženje iz kuće ujutru ili tokom večere nakon škole. Pospremanje igračaka pred odlazak na spavanje može biti izazov za djecu mlađeg uzrasta, a za tinejdžere odlaganje telefona u dogovoreno vrijeme. Dijete će tokom dana imati više situacija koje zahtjevaju prilagođavanje ili prekidanje započete aktivnosti. Ti prelasci su posebno “bolni” kada je dijete uživa u onome što radi.

„Obećaj mi da to više nikada nećeš uraditi!“, „Obećaj mi da ćeš se sljedećeg puta lijepo ponašati!“, „Obećaj mi da ćeš poštovati starije!“... Lakše je reći nego uraditi, kada od djeteta tražite da nešto obeća, to je kao da to obećanje piše po vodi. U najvećem broju slučajeva, ono će ga prekršiti. Zašto dijete ne može da održi obećanje? Najznačanije razloge otkrivaju nam istraživanja u oblasti kognitivne nauke.

U svojim najširim okvirima, njegujuće roditeljstvo se fokusira na priznavanje dječijih osjećanja i motivacije iza izazovnog ponašanja, za razliku od ispravljanja samog ponašanja. Roditelj drži čvrste granice, daje djetetu izbor umjesto naređenja, izbjegava nagrade, kazne i prijetnje – bez tabela, naljepnica, tajm auta.

Djeca koja imaju razvojni mentalni stav vole izazove, rijetko se upoređuju sa drugima, teže da budu bolja verzija sebe iz dana u dan, a greške vide kao lekcije. Istraživanja su pokazala da stav koji usvojimo utiče na način života. Šta je to razvojni mentalni stav i kako kao roditelji možemo da ga podstičemo kod djece, pročitajte u nastavku teksta.

Kada imenujemo emocije djeteta, pomažemo mu da razumije šta osjeća, da poveže određenu emociju i senzacije u tijelu, a potom i da se zaustavi i razmisli prije nego što reaguje.

Polazak u školu je veliki životni događaj za djecu. Od bezbrižne igre sa svojim vršnjacima, predškolci treba da budu spremni za svoje prve radne obaveze. Sticanje novih poznanstava, poštovanje pravila i učenje odgovornosti su sada njihovi razvojni zadaci, što utiče na promjenu cijelog životnog ritma.

Ponekad nam može biti teško da se poslije osmočasovnog radnog vremena usresredimo na porodicu. Kako možemo biti prisutni sa svojom djecom, dati im neophodnu ljubav i pažnju, kada kod kuće i dalje osjećamo pritisak izazvan poslom? O kojoj vrsti prisutnosti i svjesnosti ovdje govorimo?

Najosnovnije značenje riječi “samopouzdanje” jeste vjera u sebe. Ono predstavlja sveukupni subjektivni osjećaj lične vrijednosti osobe, odnosno, sigurnost u sopstveni stav i odnos prema svijetu. Među najvažnijim ciljevima roditeljstva je odgajanje djeteta koje ima visoko samopouzdanje.

Djeca predškolskog i školskog uzrasta uče da komuniciraju sa svojim vršnjacima i sklapaju prijateljstva. Takođe, nekada imje teško da komuniciraju svoje misli, potrebe i osjećanja, pa im je potrebnapomoć odraslih.