Kao jedan od ciljeva koji roditelji često imaju je emotivno opismenjavanje djece. Imamo želju da djetetu obezbijedimo sigurnu sredinu u kojoj će jasno komunicirati svoje potrebe i emocije. Da bi to pružili djetetu, roditelji treba i sebi da dozvole emocije, vrijeme da ih procesuiraju, kao i strpljenje da usvoje nove vještine.
Kada imenujemo emocije djeteta, pomažemo mu da razumije šta osjeća, da poveže određenu emociju i senzacije u tijelu, a potom i da se zaustavi i razmisli prije nego što reaguje. Dobar primjer kolika je moć imenovanja pojava je „helikopter roditeljstvo“. Ovaj naziv je izmišljen osamdesetih godina kako bi se opisali roditelji koji stalno „nadlijeću“ nad svojom djecom. To je omogućilo roditeljima da poistovijete određeno ponašanje sa imenom i samim tim da osvijeste kada postupaju na taj način. U suštini, kada imenujemo pojave ili događaje, to nam pomaže da se s time izborimo na zdrav način. Možemo da izaberemo da odreagujemo drugačije.
Imenovanjem emocija djeteta, stavljamo mu do znanja da nam je stalo, da ga čujemo i vidimo. Djetetu u tom trenutku ne treba savjet ili kritika, već samo naša prisutnost. Možete početi sa imenovanjem osnovnih emocija (sreća, tuga, ljutnja, strah, iznenađenje). Istraživanja su pokazala da obično osjećamo nekoliko pomiješanih emocija, najčešće tri. Vremenom možete imenovati i više od jedne emocije, a lakše ćete to postići ukoliko zaista saosjećate sa djetetom i stavite se u „njegove cipele“. U početku će vam biti izazovno, ali vas ohrabrujem da probate, jer imenovanje emocija nije nešto sa čime se rađamo, već je nešto što se uči.
Kada je naše dijete tužno, ljuto, to je naša šansa da izgradimo duboku povezanost i dobar odnos. Samim tim što djeca pokazuju ranjivost u našem prisustvu, govori nam da obavljamo dobar posao. Ako polazimo od sebe, jasno je da ćemo samo u najužem krugu porodice i prijatelja podijeliti nešto što nas muči. Takođe, očekujemo da će osoba preko puta nas osuditi naše postupke ili to kako se osjećamo. Isti slučaj je sa djecom. Zato izbjegnite osuđivanje na taj način što ćete im vraćati samo ono što vam kažu. Ukoliko možete, budite na njihovoj strani, budite saveznici i komunikacija će lakše teći.
Može nam biti posebno izazovno da imenujemo emocije djeteta ako sebi „branimo“ određene emocije. U našoj sredini dječacima se obično brani da budu tužni („Dječaci ne plaču.“), a djevojčicama da budu ljute („Dobre djevojčice se ne ljute“). Ako nemamo razumijevanja za sebe i svoje emocije, nećemo imati kapaciteta da prepoznamo, imenujemo emocije kod svog djeteta. Zato vam predlažem da na dnevnom nivou radite jednu jednostavnu vježbu u kojoj ćete imenovati svoje emocije. Imajte na umu specifične situacije, a ne određene periode života. Predlažem da zapišete svoje odgovore na papiru kako biste pratili svoj napredak.
Prisjetite se specifične situacije kada ste se osjećali srećno. Gdje ste to u tijelu osjetili, kako je vaše lice izgledalo u tom trenutku? Koje su to tri emocije koje ste osjetili (uzbuđeno, zadovoljno, oduševljeno, ponosno...). Za svaku emociju zapišite zašto ste se tako osjećali.
A sad to isto uradite za situacije u kojima ste se osjećali tužno i ljuto.
Poželjno je da ovu vježbu izvodite kad god možete i u nekim mirnim trenucima. Vremenom ćete primijetiti kako vam postaje lakše da prepoznate i imenujete osjećanja i u izazovnim situacijama. Ohrabrujem vas da istrajete, jer je ovo tehnika koja se uči.
U početku će vam imenovanje osjećanja biti neprirodno, ali što više budete koristili fraze poput „Vidim da si tužan/na“,„Tu sam da te saslušam“, „I ja sam ljut/a kada ...“ u razgovoru sa djetetom, to ćete osjećati veće samopouzdanje.
Marija Boljević, pihološkinja i edukatorka na programu "Pametni koraci"